Roadtrip – Lika i Primorje
Prvi vikend u novoj godini odlučili smo iskoristiti za posjet mjestu Krasno. Prvotni plan bio je smjestiti se u Krasnu i planinariti na Veliki Alan te na vrh Zečjak. Međutim, zbog nepredviđenih (objektivnih) okolnosti od tog plana ubrzo smo morali odustati.
Prvi dan – petak
U 9 ujutro polazimo prema Lici. Silvija dolazi po mene, stvari stavljam u auto i krećemo. Prva, moglo bi se reći loša vijest je to što je Silvija zaboravila planinarske dnevnike. Druga, kudikamo lošija vijest je to što smo tek ujutro, nakon nekoliko telefonskih poziva i raspitivanja, saznali da je NP Sjeverni Velebit zatvoren do daljnjeg. Na greškama se uči, pa ćemo idući put bolje provjeriti i to na vrijeme. Razočarani i pomalo živčani točimo gorivo i kupujemo kave, te ni pod koju cijenu ne odustajemo od našeg vikenda, iako je bilo očito da neće ići po planu. Vraćamo se i po zaboravljene dnevnike, neka se voze.
Napokon krećemo na put. Odlučujemo se za dražu nam staru cestu. Nakon prvih nekoliko kilometara novi problemi – ponestaje nam tekućine za pranje stakla. Možda to ne bi bilo toliko značajno, da se nije zaredalo još nekoliko, nazovimo ih, neprilika. Stajemo na pumpi u Tušiloviću, odlazim po tekućinu, a trenutak kasnije iz auta izlazi i Silvija. Prodavačica me upućuje na pumpu preko ceste, ali prvo odlazim do auta vidjeti što se događa. A kad tamo imam što vidjeti – auto pun kave, kao da je eksplodirala. Ostavljam Silviju da počisti, iako mi je jako smiješno, a ja odlazim po tekućinu, koje je u auto stalo samo mali dio. Čudimo se ali nastavljamo. Problemi se nastavljaju već tijekom narednih nekoliko kilometara. Cesta je mokra i prljava, pa se i staklo maže ubrzo nakon kretanja. Opet smo prisiljeni stati. Stajemo u Točku, čistimo zaleđene mlaznice i nastavljamo prema Rastokama. Već do Rastoka mlaznice su se ponovno smrznule, a zaključujemo da je smrznuta i sama tekućina. Nadolijevamo tekućinu te krećemo u obilazak Rastoka, malog slikovitog naselja nadomak Slunja, turistima izrazito zanimljivog zbog brojnih slapova, brzaka i jezera. Na samom ulasku fascinira nas dečko na slacklineu. Prvi put vidimo tako nešto, pa okidamo nekoliko slika i nastavljamo šetnju. Obilazimo Rastoke, slikamo te se prije nastavka puta odlučujemo malo ugrijati i nešto popiti. Ulazimo u konobu „Kum“, predahnemo i kako bi mi rekli, samo gas dalje.
Nastavljamo put Otočca. Sljedeći cilj bio nam je razgledati mali aerodrom u blizini Otočca. Svakim kilometrom prema Lici temperatura se polako spušta, pa u jednom trenutku dostiže -9, što je potpuno onemogućilo pranje stakala. Ubrzo stižemo u Otočac i sam aerodrom lako pronalazimo. Nalazi se na ulasku u Otočac iz smjera Korenice. Na kružnom toku skrećemo prema Čovićima i s lijeve strane nailazimo na aerodrom, koji sam po sebi možda ne bi bio tolika atrakcija, da se tamo ne nalazi avion Douglas DC-3, izložen na ulazu. Radi se o transportnom avionu Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva, koji je proizveden 1944. godine, a na ovaj aerodrom sletio je 1977. godine. Zahvaljujući većinom članovima Aerokluba „Krila Gacke“ ovaj je primjerak spašen od devastacije te mu je obnovljena limarija i unutrašnjost. Lijepo je vidjeti da se bar negdje radi na očuvanju povijesnog blaga, makar i nečega što je iz bivše SFRJ. Ovdje se nalaze i dva aviona Republic F-84 Thunderjet prevezena sa Željave. Ova tri zrakoplova čine mali muzej zrakoplovstva, koji je moguće vidjeti samo uz najavu. Možda i bolje, obzirom bi se zrakoplovi lako našli na meti onih ih vide samo kao otpad.
Nakon obilaska već osjećamo glad, pa po preporuci krećemo prema bistrou „Ribić“, koji se nalazi na samoj Gackoj. Lika nas već polako preuzima, pa naručujemo dva Velebitska piva i ličku pizzu, mogu reći bolju od talijanske (bez uvrede Talijanima). Dok čekamo planiramo što vidjeti dalje, te se odlučujemo za Vrila Gacke. Nakon ručka nastavljamo dalje. Treba napomenuti da smo zaista oduševljeni kako ljubaznim osobljem, tako i samom lokacijom bistroa. Put, koji neplanirano postaje sve bolji i bolji, nastavljamo prema Vrilu Gacke. Uz još jedan pogled na avione odlazimo do Ličkog Lešća te kroz selo Tonkovići ubrzo dolazimo do tog magičnog mjesta. Malo je to mjesto kao iz bajke, gdje je nekoliko uređenih mlinica u kojima se može kupiti domaće brašno, više kao suvenir. Vrlo je interesantno i slikovito. Već počinje padati mrak, a mi šetnju privodimo kraju i odlazimo prema Krasnu. Tamo se, uz toplu dobrodošlicu, smještamo u prethodno rezerviranoj sobi u objektu Apartmani Manjan. Ovi apartmani nalaze se u samom srcu mjesta, te su idealni za uživanje u planinskoj idili. U lijepoj i toploj sobi još malo planiramo sutrašnji dan, te nalazimo reklamne letke, od kojih je jedan za Kuću Velebita, koja odmah postaje jedna od destinacija za sutrašnji dan. Već pomalo umorni odlazimo na zasluženi odmor.
Drugi dan – subota
Budimo se, odlazimo na kavu u bistro Manjan te se spremamo posjetiti Kuću Velebita. Pomalo nadobudno, još uvijek ne odustajemo od posjete planinarskom domu Alan. Pakiramo ruksake i krećemo prema Kući Velebita, koja se nalazi svega nekoliko stotina metara od našeg smještaja. Na ulazu kustosica nam ukratko objašnjava sam koncept centra. Kuća Velebita centar je za posjetitelje NP Sjeverni Velebit, a nalazi se u Krasnu. Ima nekoliko tematskih cjelina, koje prikazuju život na Velebitu, klimu, kulturnu baštinu, podzemlje te floru i faunu. Posebno je zanimljivo dizalo, koje je napravljeno tako da posjetitelju dočara spust u Lukinu jamu. Konceptom centar podsjeća na Aquatiku, akvarij u našem Karlovcu. Interesantno je to što je cijeli sadržaj centra interaktivan te nastoji što vjernije dočarati Velebit, kako slikama i videima (od čega valja istaknuti VR naočale), tako i mirisima Velebita upakiranima u kutijice, koje opsesivno otvaramo i mirišemo velebitske šume i livade. Nakon vizualnog i zvučnog doživljaja spusta u Lukinu jamu vraćamo se na početak. Kustosica nas dočekuje s malim poklonom, raznim brošurama, lecima i knjižicama o samom Parku, Kući i Velebitu. Kroz razgovor biramo suvenire i planinarske karte kako bismo se drugi put bolje pripremili za posjet ovom predivnom kraju. Kustosica nas savjesno odgovara od posjeta Alanu zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta. Predlaže posjet siranama, svetištu Majke Božje od Krasna i Kuterevu. U Kuterevu se nalazi utočište medvjeda, ali smo od tog posjeta prvotno odustali misleći da medvjedi spavaju, obzirom na godišnje doba. Nasreću, informacije drugih posjetitelja su preko kustosice došle do nas, pa saznajemo da su tri medvjeda aktivna i može ih se vidjeti.
Krećemo za Kuterevo. Malo je to mjesto, kao i Krasno, ali ovdje je sve podređeno medvjedima. Predmeti, cijeli okoliš, kuće, a i stanovništvo, sve živi u potpunom suglasju s medvjedima, što nas iskreno fascinira. U samom utočištu grupica vrlo pristupačnih volontera nas upućuje u obilazak, koji nastavljamo sami, fotografirajući sve što je medvjeđe tematike, kao i same medvjede, koji su toliko mirni pa se čini kao da poziraju. Veseli što smo ih uspjeli vidjeti u ovo doba godine vraćamo se prema autu raspravljajući što dalje. Odluka je pala i krećemo prema Svetištu. Auto ostavljamo na ugibalištu, a dalje po snijegu nastavljamo pješice. Bilo je zaista hladno, vjetar je bio dosta jak i nosio snijeg posvuda. Netko bi možda pomislio – dva luđaka – ali nama je to zaista bio gušt. Uostalom, i došli smo s namjerom planinarenja i boravka u prirodi, pa makar i ta dva kilometra. Uspinjemo se na vrh do Svetišta. Svuda samo mir i tišina, sve zatvoreno. S vrha se pruža impresivan pogled na Krasnarsku dolinu. Fotografiramo i spuštamo se prema autu promatrajući razne tragove životinja u snijegu, a susrećemo i veselog miša, koji nije baš pokazivao veliki strah.
Spuštamo se do auta, na internetu tražimo sirane i doznajemo da imamo samo 15 minuta do zatvaranja. Pažljivo jurimo prema Krasnu i dolazimo nekoliko minuta prije zatvaranja. Kako je napisano na vratima, zvonimo i nadamo se da nismo došli prekasno. Ljubazni gospodin iz sirane Runolist nam otvara, a mi ulazimo uz ispriku što dolazimo tako kasno. Prema preporukama kupujemo autohtoni sir, a na poklon dobivamo domaću skutu. Zadovoljni danom u sumrak dolazimo u sobu te već pomalo gladni navaljujemo na špek, sir i lovački kruh, baš kao pravi planinari. Prije spavanja rezimiramo događaje, objavljujemo na Instagramu, planiramo budućnost, a nakon toga tuš i odmor. Prije spavanja kratak dogovor oko plana puta prema Karlovcu. Jednoglasna odluka je ne vraćati se istim putem, pa biramo cestu preko Velebita prema Svetom Jurju i Senju. Autoput, jasno, ne dolazi u obzir.
Dan treći – nedjelja
Odmah rano ujutro odlazimo na kavu i plaćamo smještaj, te najavljujemo ponovni dolazak. Putem prema Svetom Jurju prolazimo planinarsku kuću na Oltarima i polako se spuštamo prema moru, uz prekrasan pogled. Izlazimo iz snježne zone, a temperatura na termometru se lagano diže u plus. Pojavljuje se sunce, a snijeg nestaje. Polako dolazimo na Jadransku magistralu.
Sunčano i toplo vrijeme uz malo vjetra prati nas do Senja, gdje radimo pauzu i posjećujemo simbol grada, tvrđavu Nehaj. Ova tvrđava sagrađena je 1558. godine, i to od materijala razrušenih kuća, samostana i crkava, prvotno smještenih izvan gradskih zidina. Visoka je 18, široka 23 metra, a orijentirana je prema stranama svijeta. Upijamo malo topline, obilazimo tvrđavu, a u blizini nailazimo na bunker sličan onome iz Zorkovca, ranije objavljenom. Nastavljamo put natrag u snježnu zonu, prema prijevoju Vratnik, gdje se nalazi napušteni istoimeni motel. Ne možemo odoljeti, pa odlazimo na malo urbano istraživanje motela, uz zaključak kako je velika šteta da je takvo zdanje na ovakvoj vrhunskoj poziciji prepušteno zubu vremena, dok ga vjetar tuče sa svih strana. Na suprotnoj strani ceste primjećujemo još jedan bunker, pa obilazimo i njega i upotpunjujemo svoju kolekciju fotografija bunkera. Zadovoljni viđenim i već pomalo promrzli od bure nastavljamo put prema Brinju, uvjereni kako je Vratnik bio naša posljednja postaja prije Karlovca.
No, ulaskom u Brinje primjećujemo dvorac koji se uzdiže na najvišem brijegu. Riječ je o starom gradu Sokolac. Penjemo se do ostataka grada i Kapele sv. Trojstva, koja je jedan od najbolje sačuvanih spomenika tog tipa iz srednjeg vijeka. Sam dvorac datira iz 15. stoljeća, a za njegovu gradnju zaslužan je Nikola IV. Frankopan. Dvorac je bio sjedište mnogih naraštaja Frankopana. Te služio kao prva linija obrane od Turaka. Nakon prestanka osmanske opasnosti i napuštanja utvrde u 19. stoljeću, dolazi do masovnog i nekontroliranog uzimanja kamena iz cijelog sklopa, uz iznimku Kapele Sv. Trojstva, koja je bila pošteđena kao najstarija crkvena građevina na tom području.
Konačno, nakon obilaska starog grada nastavljamo prema Karlovcu. Laganom vožnjom dolazimo kući i puni dojmova, koji se još nisu slegli, ukratko svojima prepričavamo doživljaje, ali umor čini svoje. Dakle, jelo, tuš i krevet.
Detalji su sada ovdje. I svakako planiramo ponoviti sve, ali kada sva mjesta budu dostupna.