Zbog blagoslova motora odlučila sam malo odgoditi ovaj članak, iako se sam izlet dogodio dan prije Bedekovčine. Taj vikend smo se baš ufurali u Zagorje, pa smo odlučili posjetiti možda najkontroverznije mjesto u Hrvatskoj – Kumrovec.

Kumrovec je, kako i kaže njihov slogan, najpoznatije selo na svijetu. Svi znamo tko je za to zaslužan. Ovo selo na svjetskom je glasu upravo zbog Josipa Broza Tita, koji je tamo rođen. Svake godine velika se prašina diže oko proslave Dana mladosti, koja privlači sve veći broj ljudi. I sama se jako veselim posjetu iduće godine.

Oko Tita mišljenja su podijeljena, a volite li ga ili mrzite ostavljam vama da odlučite. Za mene on je jedna od najkarizmatičnijih i ‘najkul’ osoba svih vremena i apsolutno ništa moje mišljenje ne može promijeniti.

Politiku na stranu. U muzeju Staro selo Kumrovec nalazi se i Titova rodna kuća, ali posjet tome ostavili smo za neki drugi dan (Mladosti). Ovog puta ljubav prema istraživanju napuštenih zgrada iliti urbexu potakla nas je na posjet staroj Političkoj školi. To mjesto želim posjetiti godinama, pa smo se morali požuriti prije no što tamo nastane navodni zabavni park posvećen Titu. Što bi se tamo točno trebalo raditi, ne mogu ni zamisliti.

Inače, prema internetskim izvorima, ova je zgrada izgrađena 1981. godine. Politička je škola bila mjesto obrazovanja kadrova Saveza komunista Jugoslavije. Korištena je, pogađate, do 1990. godine, kad je prestala potreba za ovakvom vrstom škole. Doznajemo i da je posljednji predsjednik Škole bio Ivica Račan. Danas zjapi prazna i čeka gospođu Yu (ironično ime, zar ne?) da iz nje napravi spomenuti zabavni park. Nadam se da će se ipak predomisliti.

Moje uzbuđenje zbog dolaska nije moglo pokvariti ništa, čak ni poneko krivo skretanje ili odbijanje poslušnosti motora. Kad sam je ugledala, osjećala sam se otprilike onako kako se normalni ljudi osjećaju kad vide luksuzni resort. Očito ne vide svi ljepotu u istim stvarima.

Motore parkiramo iza tako da možemo okinuti što bolje slike. U školu pak ulazimo s prednje strane. Iza razbijenih ulaznih vrata ispred nas se otvara velika prostorija, a ja poput djeteta hrlim unutra, dok Neven nosi sve moje stvari. Sorry 😀 Generalno, zgrada je u iznenađujuće dobrom stanju. Najveći trag vremena vidi se na mjestu koje je nekoć vjerojatno bilo bar, te u još nekoliko prostorija.

Moju euforiju umanjuje prizor koji me istinski šokirao. Doslovno hrpetina knjiga raznih autora leže razbacane i poprilično uništene vlagom. Užas. Moj um nikako nije mogao shvatiti činjenicu da se nitko nije potrudio te knjige nekamo spremiti. Svi koji su u bilo kojem trenutku bili na nekim vladajućim pozicijama predstavljaju se kao intelektualci, a dopuštaju da gomila knjiga ovako strada. Možda je to zbog te neke kolektivne amnezije koja vlada na našim prostorima, a zbog koje je nedopustivo sjetiti se da je Hrvatska nekoć bila dio Jugoslavije, da su svi plakali kada je Tito umro, i da, da nismo živjeli iza željezne zavjese 🙂

Opet, politiku na stranu. Nismo stigli proći kompletni objekt jer nas je još čekao put kući, ali ono što sam vidjela bilo mi je dovoljno da mi Politička škola postane najljepši napušteni objekt koji sam dosad posjetila, uz Titovu vilu. Voljela bih je opet vidjeti i baš pročešljati kako i priliči.

Nakon obilaska krećemo prema Karlovcu. Dojmove je malo utišala lijepa zagorska cesta koja vožnju čini istinskim užitkom. Ubrzo nas sustižu i moj otac i prijatelj, i zajedno nastavljamo put. Ovaj je izlet bio dobar uvod u zagorski vikend, a u nedjelju nas je čekala Bedekovčina. Lijepo, gotovo ljetno vrijeme pruža nam krasni vikend, koji će nam sigurno biti jedna od glavnih tema za prepričavanje preko zime. Jedva čekamo nove moto avanture!