Studeni je, kraj godine se bliži. Sezona putovanja motorima je završila, ali nadamo se još kojem lijepom danu kako bi se samo malo zavrtili kotači. Ipak, nemogućnost putovanja motorima ne sprječava nas u novom putovanju. Sad već mogu potvrditi da je dugogodišnje dogovaranje i pregovaranje sa prijateljem iz Umaga urodilo plodom. Istra postaje naše odredište.

Umag je obilježio moj život već samim mojim imenom, koje sam dobio po prijatelju, te smo tako postali i ostali Veliki i Mali Neven. Kako je do toga došlo i kako su dva dječaka udaljena dvjestotinjak kilometara dobili jednako ime neka je druga priča, priča naših roditelja i priča prije našeg vremena. Moj prvi odlazak u Umag kojeg se sjećam bio je bez najave iz ratnog Karlovca. Klinac, nesvjestan što se događa, s mamom i gotovo bez ičega putujem za Umag. Sjećam se ulaska u konobu Nevenove mame, koja nas je dočekala riječima „pitala sam se kad ćete doći“ i maneštrom. Sjećam se još puno detalja, situacija i dogodovština dvojice Nevena i vremena provedenog u Umagu, stvaranju jednog za mene i više od prijateljstva. Svi ti detalji su bitni i kao što sam rekao, pridonijeli su stvaranju jednog neraskidivog prijateljstva bez kojeg nebi bilo ni ovog teksta ni ovog putovanja.

Kao što je već napisano, nakon dugogodišnjeg, ali zbilja dugogodišnjeg dogovaranja između mene i Nevena, zaključaka kako bi bilo lijepo da se vidimo, napokon to i uspijevamo. Uvijek smo bili spriječeni poslom i obavezama, pa se sve svodilo na pokoju poruku, čestitku za rođendan ili neki važniji blagdan. Dogovaramo se za vikend i to je to, računam si u glavi, vidjet ćemo se prvi put nakon 13 godina. Zadnji put smo se vidjeli u ljeto 2005., kada sam vozio MTB utrku u Pazinu.

Petak 9.11.

S nestrpljenjem iščekujem kraj radnog vremena i polazak prema Umagu. Zatvaram firmu par minuta ranije, više iz nekog nestrpljenja nego koristi, i jurim doma. Dogovor sa Silvijom je da me pokupi odmah poslije posla, pa brzinski ručam i krećemo. Prolazimo tunel Sv. Marko, javljamo Nevenu da smo na putu. Bez nekog plana za naredne dane vozimo se put Umaga, a Silviji prepričavam neke davne dane i dogodovštine Nevena i Nevena. Već u sumrak stižemo do konobe Buščine. Kroz godine dosta toga se promijenilo, no ipak, možda iz subjektivnih razloga, meni se sve čini isto i nepromijenjeno. Ulazimo u konobu i opet kao nekada dočekuje nas Nevenova mama, a u meni to izaziva totalnu navalu sjećanja, emocija i nekog osjećaja kao da sam trenutak ovdje, a trenutak u onim ratnim 90-ima, kada sam s mamom stigao u istu tu konobu. Nevena još uvijek nema, no i prije no što sam postavio pitanje dobivam odgovor – Neven je otišao pripremiti kuću za vas, večerajte, a on će doći. Sjedamo za stol u konobi ne znajući što nas očekuje. Ljubazni mladi konobar pita što ćemo popiti, a mi se odlučujemo za domaće istarsko craft pivo San Servolo. Silvija i ja se pogledavamo uz komentare kako smo primijetili to pivo u dućanima u Karlovcu, no mislili smo da je strano. Na stol stiže predjelo – interesantan brusket sa svježim kremastim sirom i crvenim zeljem. Pogledavamo se i kroz smiješak, kao dva seljaka komentiramo: „kak se to jede?!“, da bi na kraju pojeli prstima uz tihi smijeh i pogledavanje promatra li tko nas dvoje neznalica. Zatim stiže juha od buče. Tu se već bolje snalazimo i uživamo u fenomenalnoj juhi, još uvijek smijući se situaciji s brusketom. Nesvjesni smo da nas čeka pravo bombardiranje hranom. Nakon juhe dolazi tjestenina s kozicama i tartufima uz napomenu konobara kako smo u „danima tartufa“. Misleći da je gotovo i već siti, iznenađujemo se kad na stol stiže poveća riba sa blitvom i krumpirom. Mladi konobar nudi nam čišćenje ribe i iskreno, laknulo mi je, a mislim da i Silviji. Dok je vrlo spretno čistio ribu, kratko i profesionalno nas informira kako jedemo list i kako je baš sada sezona te ribe. Moram priznati, žao mi je što ga nisam pitao za ime, kako bih ga mogao poimence pohvaliti za izuzetnu ljubaznost i profesionalnost. Uvjereni kako nećemo to sve uspjeti pojesti, jedemo prve zalogaje ribe i oduševljeni okusima, zaboravljamo koliko smo siti. Ubrzo nam se pridružuje i Neven, a i desert krema sa džemom od smokava. Pričamo s Nevenom i gledamo desert koji prefino izgleda, ali uživanje u njemu malo odgađamo. Uskoro nam se pridružuje i Nevenova mama, pa večer prolazi uz spomenuti desert, pivo, razgovor i sjećanja na prošla vremena. Već smo pomalo umorni, pa nas Neven vodi na zasluženi odmor, jer nakon ovoliko klope ni ne preostaje nam ništa drugo. Smješta nas u jednu od kuća koje imaju u ponudi – Casa Buščina. Ukratko nam pokazuje i prezentira kuću koja je uređena u tradicionalnom istarskom stilu te nas ostavlja uz otvoreni kamin u kojem pucketa vatra, ponuđeni šampanjac i napomenu da se ujutro vidimo kod njega na doručku. Uživamo u ovoj predivnoj kući, koja se nalazi u blizini samog Umaga, okružena je vinogradima, maslinicima i šumom i zaista pruža idealan odmor u pravom istarskom stilu.

Subota 10.11.

Krećemo iz mjesta Matelići prema Umagu. Prilično sam uzbuđen što ću upoznati Nevenove klince. Uz doručak i kavu, razgovor i prijedlozi što i kako u današnjem danu, uz neizostavne osvrte na nekadašnje dogodovštine. Uz Nevenov prijedlog za odlazak u Trst odlazimo iskoristiti dan. Trst ipak odlučujemo ostaviti za neki zaseban putopis, pa se orijentiramo na Istru. Krećemo prema Poreču. Uživamo u laganoj vožnji uz razgledavanje prema Karigadoru, pa uz more, preko zaljeva rijeke Mirne, vozimo prema Poreču. To su zaista bili izlet i vožnja bez nekog plana i programa. Šećemo, uživamo i razgledavamo staru jezgru grada. Od znamenitosti planiramo posjetiti Eufrazijevu baziliku, no bez uspjeha. Turistička sezona je završila i nailazimo na zatvorena vrata, no ne zamaramo se previše, već šećemo do sumraka, pa polako krećemo natrag prema Umagu, uz namjeru prošetati i po starom dijelu Umaga i zatim otići na dogovorenu večeru u konobi. U konobi nas ovaj put Neven dočekuje u ulozi konobara, smješta nas uz kamin i krenula je nova tura specijaliteta. Otvorenje opet počinje brusketićem s kojim se ovaj put puno bolje snalazimo. Zatim pire od buče sa poširanim jajem, maslinovim uljem i tartufima – apsolutni hit koji nas je, moram priznati, od svega najviše oduševio. Sljedeće na jelovniku bili su njoki s boškarinom. Boškarin ili istarsko govedo je autohtona vrsta goveda i poznata istarska delicija. U našim krajevima uvriježeno je mišljenje i predrasuda da je govedina žilavo meso od kojeg se radi uglavnom dobra juha, no ovaj boškarin pobio je sve predrasude. Meso je ukusno i toliko mekano da nož nije niti potreban. Sljedeći specijalitet je boškarin, ali u obliku odreska s pire krumpirom, malo riže i ciklom, naravno uz dodatak tartufa. Još jednom svi mitovi, predrasude i mišljenja o govedini padaju u vodu. Uz nezaobilazno domaće pivo slijedi desert i opet „muka“. Desert je fenomenalan gusti sladoled s malo maslinovog ulja – nevjerojatno ukusan spoj. I tako dolazi vrijeme odlaska. Pozdravljamo se s Nevenom i odlazimo na spavanje  jer ujutro je polazak prema Karlovcu.

Nedjelja 11.11.

Polako se pakiramo i krećemo put Karlovca. Izbjegavamo autocestu i odlučujemo posjetiti Grožnjan i barem stati na koridor Parenzane, koju svakako odlučujemo posjetiti biciklima u novoj godini, pa ovim putem najavljujemo novu avanturu. Parenzana je uskotračna pruga koja je povezivala Poreč i Trst i bila je u funkciji od 1902 do 1935 godine. Sam koridor Parenzane sačuvan je i danas i većim dijelom preuređen u biciklističke i pješačke staze. Upravo tu se i održava međunarodni brdsko biciklistički maraton i jedan od meni zanimljivijih maratona. U Grožnjanu pijemo prvu jutarnju kavu uz pogled na okolne brežuljke, pa nastavljamo šetnju po gradiću. Grožnjan je mali grad poznat po umjetnosti, pa ga nazivaju i gradom umjetnika. Uske uličice opločene kamenom odaju dojam kao da je tu vrijeme stalo. Nastavljamo dalje. Motovun ovog puta izostavljamo zbog radova na cesti, pa po planu nastavljamo prema Livadama gdje se održavaju dani Zigante tartufa. Livade su malo mjesto koje je nastalo zahvaljujući Parenzani. Bilo je to mjesto za trgovinu vinom prevoženo Parenzanom, koja zbog toga nosi naziv „vinska pruga“. Tek 20-ih godina 20.-og stoljeća otkriveni su tartufi, pa su Livade danas poznate kao „centar svijeta tartufa“. Obilazimo sajam, razgledavamo, informiramo se i kupujemo tradicionalne sireve, istarske salamine i proizvode s uvjetom da je domaće i tradicionalno, kako bi i na taj način upoznali krajeve koje obilazimo. Krećemo dalje i u prvim kilometrima bez puno razmišljanja odlučujemo izbjeći tunel Učku. Ne zbog uštede, već zbog avanture.  Put nastavljamo penjući se na Učku zavojitom cestom do restorana Učka. Tamo se kratko odmaramo i pijemo kavu uz kratko razgledavanje. Gotovo odmah pada odluka – dolazimo tu planinariti. Raspored za narednu godinu vrlo se brzo popunjava. U međuvremenu od prijatelja saznajemo za utrku automobila na Grobniku. Sljedeća destinacija – Automotodrom Grobnik. Spuštamo se s Učke prema Veprincu i Matuljima i vozimo put Grobnika. Za one koji ne znaju, Grobnik je automotodrom na kojem se razne motorističke i automobilističke utrke održavaju od 1978. godine. Posebno valja naglasiti činjenicu da se ovdje održavala svjetski poznata i najpopularnija moto utrka Moto Gp. Posljednji posjet Grobniku ove godine doživljavamo vrlo pozitivno komentirajući kako ovako pun Grobnik već dugo nismo vidjeli. Istina, draži su nam motori i moto događanja, no ne skrivamo oduševljenje. Obilazimo Grobnik i fotografiramo nama zanimljive automobile (većinom oldtimere) i u društvu čekamo i vožnju našeg prijatelja koji sudjeluje u samom događanju. Gledamo vožnju koja je vrlo interesantna jer nam kolega „skida“ red zaštitnih guma postavljenih na stazi. Sve to snimamo mobitelom i s ostatkom ekipe trčimo prema boxu da vidimo štetu nastalu na autu. Ubrzo, pakiramo se i krećemo put Karlovca ,već lagano promrzli od vjetra s Grobničkih alpa. Dolazimo doma umorni, ali zadovoljni. Proveli smo predivan vikend u Umagu, a za cijeli doživljaj velikim dijelom zaslužan je Neven, jednako kao i njegova mama i ostatak obitelji. Ovim putem im zahvaljujemo za toplu dobrodošlicu u konobu Buščinu i istoimenu kuću, u kojoj smo zaista uživali.