Jedan od rijetkih lijepih svibanjskih dana odlučili smo posvetiti urbexu iliti urbanom istraživanju. Ako pogledate ili pratite stranicu, već znate da nam je to jedan od omiljenih hobija. Ovog puta naše su odredište bili dvorci, i to onaj u Severinu na Kupi i onaj u Bosiljevu.

Ovaj izlet planiran je nabrzinu, obzirom se vrijeme konstantno mijenjalo tijekom dana. Ipak, odlučujemo se na posjet ovim dvorcima, a prva stanica bio je dvorac u Severinu na Kupi.

Dvorac u Severinu zaista ima bogatu i zanimljivu povijest. Prvi put se spominje čak 1558. godine. Najpoznatiji vlasnici bili su Frankopani, a još se nekoliko plemićkih obitelji izmjenjivalo, sve do posljednjih pravih vlasnika, obitelji Arko. Od tada, dvorac je imao brojne svrhe, od kojih, zanimljivo, nijedna nije ni približno dostojna ovog prostora. Naime, dvorac (naglašavam – dvorac) je bio ugostiteljski objekt, hotel te sjedište lokalnog DVD-a. Je li tim funkcijama mjesto u objektu u kojem su nekoć boravile plemićke obitelji, zaključite sami.

U današnje vrijeme, kako je običaj u Hrvatskoj, dvorac je u derutnom stanju i propada. Pristupiti dvorcu relativno je jednostavno, te je šetnja oko objekta vrlo zanimljiva. Unutrašnjost je teže dostupna, ali na nekim mjestima i opasna, obzirom se ponegdje urušava strop. Jasno, nama znatiželja jednostavno nije dala mira, pa odlučujemo zaviriti u njegove tajne. Ono što nas je dočekalo nisu nikakve tajne niti misterije, već gomila starih papira, namještaja i naravno, smeća. Treba napomenuti da su za pravog urbanog istraživača i takve stvari izrazito zanimljive, ali istovremeno se pitamo zašto jedan dvorac ima ovakvu sudbinu. U svakom slučaju primjerenije bi bilo ovdje smjestiti muzej, galeriju ili nešto slično. Usprkos tome, moramo biti iskreni i priznati da nam je ovaj objekt i u ovakvom stanju uspio dočarati život njegovih nekadašnjih vlasnika

Druga stanica, na ovom izletu i posljednja, bio je dvorac u Bosiljevu. Već smo ga jednom pokušali vidjeti, ali ograda je bila zaključana. Ovog puta bilo je otvoreno, pa smo odlučili iskoristiti priliku i pogledati kako izgleda. Moram priznati da sam već pri samom ulasku ostala očarana. Dvorac zaista izgleda impresivno. Ljepota je to koju samo rijetki vide u napuštenoj građevini.

I ovdje se kao vlasnici spominju Frankopani, te je i ovaj dvorac mijenjao vlasnike, sve dok nije ostao napušten i opustošen. Još od Drugog svjetskog rata ovaj dvorac propada i odredište je samo ponekog zaljubljenika u povijest.

U dvorcu zaista nema ništa, samo poneki dio starog namještaja i duh nekih starih vremena koji se osjeti usprkos svoj devastaciji. Taj neki kraljevski osjećaj koji vas obuzme prilikom obilaska brzo nestaje, baš onog trenutka kad se vratite u stvarnost i shvatite da ovaj dvorac ima saveznike samo u restauratorima, stanovnicima ovog kraja i nama, rijetkima koji smo zaista očarani ovakvim zdanjima. Za ostale ovdje nema interesa. Što nam znači muzej ako nitko ne može staviti nešto u svoj džep. Tužno, ali istinito.

Neću ponovno u politiku, da se ne ponavljam. Želim samo naglasiti važnost ovih mjesta, ne samo za urbane istraživače, već za sve koji svojim rukama žele dodirnuti povijest. Za svakog urbanog istraživača, kao i za bilo kojeg drugog posjetitelja, napuštene građevine pričaju priču koja nas može mnogočemu naučiti i utjecati na nas na razne načine. Poslušajte malo bolje, čut ćete da čak i ovi naizgled prazni zidovi i razrušeni krovovi imaju priču za vas, malu lekciju iz povijesti koja može biti itekako vrijedna. Upravo zato ne smijemo ovakve objekte zaboraviti, već se truditi koliko možemo da dobiju svoju pravu svrhu. Možda ne tako veličanstvenu kako su nekoć imali, ali barem neku primjereniju za ove prekrasne svjedoke prošlosti.