Majstorska cesta – majstorija i za napraviti i za odvoziti
Napokon je došao red i na jednu malo konkretniju turu ili bolje rečeno avanturu i sve to nekako iznenada. Naime 23. ovog mjeseca došao sam doma iskreno nemam pojma od kuda, moj stari sjedi na terasi i presreće me s klasičnim pitanjem kad je nešto ozbiljno u pitanju „Hej Nevs“ mislim si kaj sad?! I Slijedi pitanje-idemo na Majstorsku cestu u subotu? Bez puno razmišljanja pristajem na tu ideju, a da sam pritom potpuno zaboravio da sam rekao Silviji da u petak idemo na more, jednostavno sam to nekako previdio. Uglavnom istu tu večer šećemo se po Ivanjskom Krijesu i svoj plan prenosim Silviji… uuups. Ali kako se mi uvijek sve lako dogovorimo tako je i ovaj vikend brzo definiran. Silvija gas za Bašku a ja pravac Majstorska cesta, pa poslije toga prema Baški.
I tako sjedeći na zidiću uz Kupu Silvija, moj Sekoslav i frend Mata komentiramo taj plan o odlasku na Velebit i famoznu Majstorsku cestu. Seka i Mata pokazuju fotke od frendova iz našeg lokalnog moto kluba kako su manje više svi redom „poljubili velebitski kamen“. Slušajući, sve to u sebi pripusujem neadekvatnim motorima. Vidjet ćemo iz prve ruke. Odmah da u uvodu naglasim, Majstorska cesta nije toliko zahtjevan off road, ali isto tako nije ni baš toliko jednostavna kako izgleda na dosta videa koji se mogu naći po internetu. Uglavnom, na našem youtube kanalu uskoro ću staviti baš pravi „sirovi“ video Majstorske ceste od asfalta do asfalta pa procijenite sami.
Petak, spremanje i dogovaranje okvirnog plana vožnje, koji ukratko glasi ovako, Ujutro okupljanje kod nas doma na Gazi, kava i gas.
Subota ujutro – s vrućom kavom čekamo Dražena koji nam se pridružuje iz Zagreba. Ispijanje kave i pokret prema Velebitu. Prvo planirano stajanje je Korenica i tako punih rezervoara oko 8h ujutro krećemo put Velebita i Majstorske ceste. Vrijeme vrhunsko sunčano i ne prevruće, u Lici se ventilacija na moto opremi lagano i pritvorila. Mala pauza u Korenici, kava i cola pa dalje put Gospića pa sve do Svetog Roka. Stajemo u Svetom Roku kako bi montirali kamere. Dogovor je da vozimo dalje u istom rasporedu – Bex prvi, Dražen u sredini, a ja na začelju kako bi snimao njih dvojicu naprijed, a Dražen će okrenuti kameru u natrag tako da imamo snimak svih nas. Okidamo par fotki prije uspona i idemo na tu famoznu Majstorsku cestu.
U početku cesta je asfaltirana i vijuga kroz šumu uz nekolicinu kuća, a zatim nakon par zavoja dolazimo na makadam. Iskreno nekako taj prvi dio uspona kroz šumu u velikoj većini videa je izrezan ili je prikazan jako kratko, napominjem u većini, ne u svima. To kažem zato što je meni na kravi od GS-a taj prvi dio bio nekako najviše tricky. Makadam je na većini mjesta dosta dubok i mekan tako da mi je tih prvih par km bilo teže od ostatka, a i bio sam prilično natovaren sa 3 velika Givi kofera na GS-u koji je sam po sebi gabaritan. Kad sam već spomenuo sami motor evo malo detalja: od ostatka ekipe Bex na svom V-stromu, Dražen BMW R1150GS i moja malenkost na svojoj kravici R1200GS.
Pičimo dalje tom 189 godina starom cestom prema Malom Alanu. Kroz taj šumoviti dio do samog prijevoja Mali Alan makadam je bio prilično dubok no uspješno smo to izvozili uz malo više opreza. Bex i strom usprkos cestovnim gumama uz par klizanja po boku prolaze to bez greške, no ipak se da zaključit da su ripnjače bolji odabir za ovakvu akciju. Dražen veselo piči na svom 1150 uz par „driftanja“ koja ga čini mi se iz perspektive promatrača i zabavljaju. A kravica 1200 i ja na začelju pratimo veselu družinu. Malo „auzic“ pa malo sjedečki, kad propadne prednji kotač znaš da će i zadnji pa samo gas. Moram reći Mitas E07+ je odličan za ovakve pustolovine.
Po izlasku iz šume odnosno netom prije izlaska i samog prijevoja Mali Alan je jedno Y raskrižje i već od tuda pa nadalje je makadam i sama podloga znatno drugačija i lakše se vozi. Bez obzira ne treba se opustiti. Krajolik i pejzaži su fenomenalni, no na motoru baš i nije pametno previše „zurlat“ po okolo. Nekog bi možda više fascinirao krajolik i pejzaži a ja sam nekako cijelim putem gruntao kako su tada te 1832. godine uspjeli ustvari toliko dobro izgradit tu cestu. Profesionalna deformacija, ali stvarno su svi zavoji, svi nagibi napravljeni perfektno i po tom pitanju kao osoba iz struke stvarno mogu potvrditi da je ova cesta – majstorska cesta.
Dolazimo do Tulovih greda i zaustavljamo se kod kapelice Damira Tomljanovića Gavrana. Naravno odmah padaju dojmovi prvog dijela ove majstorije, a dok dečki izmjenjuju dojmove ja im otkrivam male tajne velikih kofera. U 48-litarskom bočnom koferu skriva se frižider s hladnim pićem i okrjepom – klasični moonshinerski stil. Nakon pauze pokret dalje uz malo izvlačenje Bexa koji se malo nezgodno parkirao. Palimo kamere i pičimo serpentinama nizbrdo prema Jasenicama. Ovaj dio ceste najčešće je viđen na slikama i videima i to s opravdanim razlogom jer je stvarno krasan i čak usprkos serpentinama meni osobno manje zahtjevan za vožnju jer je podloga stvarno dobra.
Ovako prašnjavi i bijeli spuštamo se opet na asfalt i krećemo prema Rovanjskoj gdje smo planirali pauzu za ručak. Stajemo u gostionici Rovanjska, gasimo kamere, naravno baterija je krepala minutu prije zaustavljanja no nebitno.. Dojmovi su tu, raspremamo se i zauzimamo mjesto u hladovini terase. Uz hladno piće dok čekamo klopu djelomično pregledavamo snimke uz komentare kako je doživljaj bio definitivno drugačiji od očekivanog. Svi smo mislili gledajući kojekakve snimke da je to daleko jednostavnije za izvoziti. Dakako nije komplicirano i ekstremno, ali nije ni asfalt. Uz klopu brzinski plan, dečki su me odlučili pratiti magistralom do Novog Vinodolskog. Usput još stajemo na pumpi. Valjalo bi nakon 382km vožnje malo i dotočit, onako reda radi. I tako drugi put ove godine kruzamo magistralom od Rovanjske do Senja gdje stajemo na finalnu zajedničku kavu i tu dečki odlučuju natočiti svoje motore. Družimo se još nekih 25km od Senja do Vinodolskog gdje se rastajemo – oni put kopna a ja na otok.
Sve u svemu, Majstorska cesta odličan je izlet za sve željne avanture. Doduše, na videima izgleda jednostavnije no što zbilja je, ali svejedno, pogledi i doživljaj vrijedni su truda!
One thought on “Majstorska cesta – majstorija i za napraviti i za odvoziti”
Lijepo Nevs, svaka čast, trebalo je to i napisati, a ne samo odvoziti, pisanje je dio na kojem padnemo mi ljenčine ?