Petak 15.2.2019.

Što se tiče putovanja, ove godine odlučili smo proširiti vidike i putovati izvan Lijepe naše. Prvo smo posjetili Veronu, a za prvo višednevno inozemno putovanje biramo Sarajevo. Kao prijevozno sredstvo ovog puta biramo autobus i odlučujemo se za putovanje u backpacker stilu, čisto iz ekonomskih razloga.

Na dan putovanja stavljamo ruksake na leđa i već oko pola sedam ujutro krećemo prema Sarajevu. Već nakon prelaska same granice sve nam se čini drukčije i jako zanimljivo. Putem prolazimo kroz Gradišku, Banju Luku, Jajce, Travnik itd. Osim gradova posebno bih istaknula predivnu prirodu u kojoj smo uživali gotovo cijelim putem. Kanjon rijeke Vrbas zaista je predivno područje, a doznajemo i da se koristi za razne avanturističke sportove poput raftinga, alpinizma, kajaka itd. Nadam se da će nam ovo područje uskoro biti i odredište, a ne samo usputna lokacija.

Nakon otprilike osmosatne vožnje i nekoliko stajanja za odmor dolazimo na toliko željeno odredište. Iz busa izlazimo mrvicu ukočeni, ali istovremeno sretni i spremni na nove avanture. Prva avantura počinje praktički odmah. Zbog malo prevelike opuštenosti, ali pripisat ćemo to euforiji zbog puta, nismo na vrijeme provjerili kako doći do hotela. Malko zbunjeni vrzmamo se oko kolodvora, ali hvatamo Wi-Fi i saznajemo sve što nas zanima. Laganom šetnjom prema busnoj stanici prolazimo pored kampusa. Mogu reći da mi se svidio taj koncept, osobito u usporedbi sa Zagrebom, gdje su fakulteti uglavnom razbacani po gradu. Dolazimo na stanicu i s nekom gospođom provjeravamo stojimo li na dobroj stanici. Gospođa nam ljubazno potvrđuje te razgovor s njom nastavljamo do dolaska autobusa. Ulazimo u bus, kupujemo karte i vozimo se prema odredištu. Naš Drina Premium hotel nalazi se nekoliko kilometara od centra, otprilike pola sata tramvajem. Prvi put griješimo i do hotela dolazimo pješice po blatu, ali kasnije tu grešku više nećemo ponoviti.

Hotel u kojem smo odsjeli zbilja je lijep i zanimljivo uređen. Istina, nije velik, ali tako nešto nismo ni htjeli. Recepcionerka nam pokazuje sobu, gdje konačno skidamo ruksake i dogovaramo što dalje. Iako Baščaršiju nismo planirali posjetiti odmah prvi dan, predomišljamo se i odlučujemo se na kratku šetnju tim najpoznatijim dijelom Sarajeva. Ljubazni recepcioner nam objašnjava kako najjednostavnije doći, te do kraja našeg putovanja koristimo taj isti način prijevoza-tramvaj.

Uvečer Baščaršija ima neku posebnu čar. Ljudi ima puno, ali opet ne toliko da se ne može hodati. Na svakom koraku razni su kafići, ćevabdžinice, buregdžinice, slastičarne i mnogo šarenih i zanimljivih trgovina. Baš taj osjećaj koje Sarajevo pruža lako vas povuče, pa se u vama rodi želja imati nešto iz svake trgovine, bili to suveniri, rukotvorine, marame ili nešto drugo. Za početak kupujemo samo magnete, dok veliki shopping ostavljamo za idući dan. Nakon ugodne šetnje radimo pauzu uz pravi turski čaj, te odlazimo do dućana kupiti neke sitnice. Ne mogu a da ne spomenem kako smo čak i u Sarajevu stvari kupili u Konzumu, što mi se obzirom na neke ne tako davne političke događaje u Hrvatskoj činilo mrvicu komično. Politiku na stranu, nakon kupovine sjedamo na tramvaj i već pomalo umorni vraćamo se u hotel. Nakon ovakvog dana jedva smo dočekali tuš, ali i krevet. Ubrzo idemo na spavanje željno iščekujući nastavak avanture sutradan.

Subota 16.2.2019.

Budimo se rano i odlazimo na doručak. Odmah tada doživjeli smo iznenađenje. Umjesto očekivanih namaza, salama i sira, za doručak dobivamo prave delicije – piletinu na nekoliko načina, pljeskavice, salate i ostalo. Ukusno i prilično bogato, obzirom se radi o doručku. Nakon doručka idemo u obilazak.

Za današnji dan puno smo toga bili isplanirali. Prvo odlazimo do ratnog tunela koji je poznat pod nazivom Tunel spasa. Po svemu što smo čuli, ime mu itekako odgovara. Na putu prema tunelu susrećemo starijeg čovjeka, koji je načuo naš razgovor s prodavačicom na kiosku. Prilazi nam i priča priču kako je i on gradio tunel,  te kako je bio na važnim pozicijama tijekom rata. objašnjava nam kako je grad zapravo izgledao i funkcionirao tijekom rata i posebno ističe važnost Tunela. Nažalost, dolazak autobusa prekida naš razgovor, ali moram priznati kako me zaista fascinira ta otvorenost Sarajlija i njihova volja za razgovorom, i što je možda još bitnije, njihova želja da pomognu. S kojim god čovjekom smo razgovarali, bio je uljudan i ljubazan, voljan pomoći kako god zna, o čemu god se radilo. Moje mišljenje je da bismo se po mnogočemu mogli ugledati na te ljude, koji, istina, možda imaju manje financijski, ali sigurno imaju više u srcu i duši od velikog dijela Hrvata.

Nadalje, Tunel spasa je tunel napravljen tijekom rata 1993.godine. Sarajevo je bilo pod četverogodišnjom teškom opsadom, jednom od najdužih u povijesti modernog ratovanja. Napravljen je ispod aerodromske piste, dugačak je 785,5 m, širok oko 1 m i visok oko 1,5 m. Povezivao je dvije strane koje su bile pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Tijekom rata, bilo je nužno da ovaj tunel ostane tajna, jer je ovuda u grad dolazila hrana i oružje, a prolazili su i ljudi te oni koji su u ratu ranjeni. Ipak, vojska republike Srpske doznala je za tunel 1994.godine, a zloglasni Ratko Mladić tražio je da se tunel sruši.

Danas, mnogo godina nakon rata, tunel i kuća gdje je izgrađen prenamijenjeni su u muzej. Taj muzej smo i posjetili, i iako je mali, moram priznati da je zaista potresno vidjeti što se sve u ovom gradu događalo. Osim eksponata, u prostoru muzeja možete vidjeti i vremensku crtu, koja prati ratne događaje u Sarajevu. Prošli smo i kroz jedan mali sačuvani dio tunela i zbilja je teško zamisliti kako su se kroz tako uzak i nizak prostor kretali ljudi. U dvorištu nalaze se i slike svih onih koji su sudjelovali u izgradnji, te tamo nalazimo i našeg novog prijatelja. kojeg smo sreli ranije. Nakon posjeta muzeju ispraćamo nekoliko aviona s obližnjeg, već spomenutog aerodroma i nastavljamo našu avanturu.

S tramvaja silazimo ranije i šetnjom uz Miljacku odlazimo na Baščaršiju spremni za kupovinu. Prolazimo pored poznatog mosta Latinska ćuprija, koji je jedan od najstarijih u Sarajevu. Zanimljivost koja se veže uz ovaj most je to što je u blizini, 1914. godine, izvršen atentat na prijestolonasljednika Austro-Ugarske monarhije nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Taj događaj poznat je kao sarajevski atentat, i uzima se kao povod Prvog svjetskog rata. Na mostu se nalazio i spomenik, ali je uništen 1918.godine. Nakon šetnje dolazimo na Baščaršiju.

Ipak, prvo treba nešto pojesti. Kako je za očekivati, odlučujemo se na prave sarajevske ćevape u popularnoj ćevabdžinici Željo. Ne moram previše opisivati gušt s kojim smo pojeli porciju ćevapa. U potpunosti su drukčiji nego u Hrvatskoj i moram priznati da smo baš uživali. Punih želučića nastavljamo šetnju, treba kupiti još puno uspomena i suvenira. Kupujemo svašta, od slastica do ukrasa, marama i ručnih radova. Teško se kontrolirati jer je sve doista zanimljivo i jedinstveno, gotovo imate osjećaj kao da ste na nekoj arapskoj tržnici. S punim vrećicama odlazimo na pivo u kafić Havana. Nakon okrijepe odlazimo na jedno zanimljivo mjesto, koje običnom turistu neće predstavljati ama baš ništa. Ipak, Bosanski Kulturni centar Sarajevo veoma je važno mjesto. Tamo je koncert održao ni više ni manje nego legendarni Bruce Dickinson. Možda ta činjenica ne bi bila ništa posebno, da se taj koncert nije održao 1994. dok je u Sarajevu bjesnio rat. Cijeli događaj opisan je u dokumentarcu Scream for Me Sarajevo, za koji imate moje tople preporuke. U tom filmu možete vidjeti koliko je taj koncert značajan za moral građana Sarajeva u ratu.

Nakon toga prolazimo pored raznih znamenitosti – Katedrale Srca Isusova, Vječne vatre, džamije, ali posebnu pažnju nam privlače tzv. Sarajevske ruže. To su spomen obilježja građanima Sarajeva ubijenim tijekom opsade grada, a nastale su tako što su krateri, nastali granatiranjem grada, popunjeni crvenim voskom te čine oblik koji podsjeća na ružu. Zanimljiva je to znamenitost, koja svakodnevno podsjeća na teške dane tijekom opsade Sarajeva. Nakon obilaska razmišljamo o bureku, ali ubrzo odustajemo jer smo još uvijek siti od ćevapa. Još malo šećemo pa odlučujemo probati salep, slatko i vrlo ukusno piće napravljeno od istoimene biljke. S dodatkom cimeta čini idealan napitak za ovako hladne dane. Nakon kratke okrijepe odlazimo po baklave i vraćamo se prema hotelu.

U hotelu prvo gledamo suvenire i zadovoljni kupljenim spremamo sve za povratak kući. Rezimiramo cijelo putovanje i moram priznati da smo zaista oduševljeni ovim gradom. Sarajevo ima neku drukčiju vibru, ostavlja u vama neki osjećaj istoka koji hrvatski gradovi nemaju. Također, ljudi koji ovdje žive su topli i dragi, barem oni koje smo mi upoznali. Zaista je užitak ovdje boraviti.

Nedjelja 17.2.2019.

Nedjelja je, što znači da je došao dan za povratak kući. Moram priznati malo mi je žao, jer bih ovdje mogla boraviti puno duže. Ujutro odlazimo još malo prošetati, a zatim na kolodvor. Kako bi nam bilo što lakše putovati, ručamo ćevape i nakon toga polazimo prema Hrvatskoj.

Put kao da je trajao beskrajno. Kod Jajca cesta je bila zatvorena zbog odrona, pa smo morali kružiti. I to je imalo svojih prednosti, jer inače ne bismo vidjeli predivno Plivsko jezero i taj slikoviti planinski kraj. Druga stvar koja je odužila povratak je granica. Dugo smo čekali zbog gužve i provjera, ali nije smetalo. Ubrzo dolazimo u Zagreb i vlakom odlazimo u Karlovac. Iako smo već umorni, zaista smo zadovoljni ovim putovanjem i veselimo se idućem posjetu ovom posebnom gradu, ali i predivnim brdovitim krajevima Bosne i Hercegovine.