V jutro dišeče gda bregi su spali

a mesec još zajti ni štel,

deli sme pinklec na Guzzi i Morini

i krenuli v Zagorje.

Ovaj smo put planirali još od blagoslova motora u Bedekovčini, ali igrom slučaja došao je na red tek kojih dva mjeseca kasnije.

Za Zagorje me vežu obiteljski korijeni, pa mi je cijeli ovaj izlet imao i neku duhovnu dimenziju, a svaki gemišt bio je (kao) sveta vodica.

S obzirom da je Zagorje doista oldtimer prijestolnica Hrvatske, bilo je logično da idemo s Guzzijem i Morinijem. Doduše, meni to i je jedini motor, ali Neven je za ovu priliku odustao od one svoje grdosije. I dobro da je. Zbilja dobro da je, ali o tome nešto kasnije.

Prva stanica zagorske ekspedicije trebao je biti oldtimer susret u Zaboku, međutim prva stanica bila je onaj asfaltirani dio odmah nakon naplatnih kućica na autoputu, na kojem smo završili totalno neplanirano.

Mogu mislit ekipu u autima koja nas gleda. Ja stojim i čekam, a Neven kurbla Morinija i mrcina neće i neće. Promijenio je svjećicu i ajde nekako jedva upali. Eh, da smo samo znali da iza tog neposluha stoji puno veći problem od svjećice. Ali o tome nešto kasnije.

Na kraju smo se nekako dokotrljali do Zaboka i sjeli na kavicu da se ljute mašine malo odmore. Što se tiče ranije spomenutog oldtimer susreta, nigdje ni traga ni glasa od ikakvih oldtimera. Fini dečec u birtiji kaže da su oni već odavno prošli, a mi, oboje s 350 ccm, odlučujemo ne pokušavati ih uhvatiti, već krenuti svojim putem Zagorskim bregima.

Prva stanica bila su u mjestu gdje smo bili već milijardu puta – Bedekovčini. Svake godine dva puta idemo na blagoslov motora, i svake godine dva puta ne idemo vidjeti Bedekovčanska jezera. E pa sada sam inzistirala na tome (moja malenkost stoji iza plana puta) i konačno smo ih posjetili. Kad malo razmislim, nakon blagoslova bili smo pod Lipom i kod spomenika našeg prvog heroja Matije Gupca, ali bilo bi puno bolje da svake godine vidimo još nešto od našeg Zagorja. Tak i tak se bajkeri razmile po bregima nakon blagoslova, pa bi tak trebali i mi. Ali pustimo sad to.

Nakon jezera nastavili smo bregima dalje do Gupčeve Lipe.

Tih nešto sitno kilometara do tamo bilo je stvarno idilično.

Zeleni Zagorski bregi.

Gorice di god se okreneš.

Smrdljivi dim od Morinija.

Guzzi ispada iz brzina.

Može li bolje od toga, nisam sigurna.

Sve smo probleme pozabili kad smo se parkirali pod Lipu.

I naručili štrukle i gemištek.

„Morat ćete pričekati oko 45 minuta.“

Za te štrukle čekala bih koliko treba. Tko nije probao, stvarno, ali stvarno ne znam kaj čeka.

Nakon štrukli i gemišteka krenuli smo u Hižakovec vidjeti rodnu kuću Matije Gupca. Još do dan danas nisam sigurna jesam li ponosna na vožnju do tam il me sram. Borila sam se s uzbrdicama i nizbrdicama i šljunkom i pijeskom na cesti i radovima i sama sa sobom, ali dopeljali smo se do tam i nazad bez problema tak da valjda mogu bit ponosna. I upisali smo se u knjigu i slikali s Gupcem, pa je vrijedilo svih muka i uzbrdica i ispadanja iz brzine. I makadama. I radova.

Nakon posjeta jednom heroju, red je da posjetimo i drugog, i to heroja Domovinskog rata. Svi znamo za herojski čin Rudolfa Perešina, ali i za njegovu, u najmanju ruku rečeno, nesretnu sudbinu. Svaki posjetitelj Zagorja dužan je pokloniti se takvom heroju, pa smo to učinili i mi. Čak i taj kratki posjet Spomen parku ostavlja dubok dojam, pa svakako dođite i odajte počast onome tko je svoj život položio za ovu našu lijepu zemlju Hrvatsku.

Heroj Perešin nas pozdravlja, a heroj Gubec nas ponovno dočekuje. Jednostavno ne možeš ići u Zagorje a ne posjetiti Kip (namjerno napisan velikim slovom). Matija Gubec stoljećima prije Perešina zadužuje ovaj kraj, pa je red, da ne kažem obaveza, svakog putnika pokloniti se i ovom spomeniku, praktički nekoliko stotina metara udaljenom od spomen parka Rudolfa Perešina.

Poslije odavanja počasti jednima od najvećih hrvatskih heroja, odlučujemo konačno otići u smještaj. Pansion Rody savršeno je mjesto za obilazak Zagorja. Nalazi se na idealnoj lokaciji u Samcima u Gornjoj Stubici, pa su vam i Kip i spomen park Perešinu i Gupčeva Lipa udaljeni svega pola sata laganog hoda.

Smjestili smo se i ohladili, te konačno krenuli do naše posljednje destinacije dana – Donje Stubice, gdje se održavao Stubica fest. Možda vam iz imena nije jasno koji je to hit od događaja, ali zato čitajte dalje. Ne mogu vam opisati koliko smo uživali. Srednjovjekovni sajam, klopa, dvorske lude, Franjo Tahy (kojeg ne volimo), kmeti (koje volimo) i sve ostalo iz tog doba, stvorilo je odličnu atmosferu i doživljaj, koji bi svi skupa trebali doživjeti. Tako da, save the date, Stubica fest je nešto što treba vidjeti!

Gdje drugdje završiti dan v Zagorju nego pod Lipom! S obzirom da nam je smještaj bio zbilja blizu, laganini smo pješke išli do tamo. Uživancija s domaćom kobasom, kruhom i gemištom označila je kraj naše Prve Zagorske Ekspedicije. Jasno, druga slijedi. I počinje pod Lipom, nadam se ne na onom asfaltiranom dijelu odmah nakon naplatnih kućica na autoputu.

Drugi dan izleta posvećen je utrci u Novoj Rači. Nakon doručka napravili smo nešto kilometara i do tamo, a moram priznati da sam bila posebno vesela jer nikada nisam bila na gradskoj utrci.

Nakon mira u Zagorju, ovo je bilo nešto totalno suprotno – svuda motori, veliki, mali, skuteri, Tomosi, puno ljudi, muzika. Za neke je to možda već uobičajena stvar, ali za mene je u najmanju ruku bila kao da sam na VN Monaka.

Podružili smo se s poznatom ekipom, navijali za naše domaće dečke, a nakon utrke valjalo je krenuti prema doma. Usput smo posjetili Podgarić, gdje se nalazi Spomenik revolucije naroda Moslavine. Ovaj spomenik rad je Dušana Džamonje, a ravno ispred njega nalazi se i grobnica s ostacima oko 1000 partizanskih boraca. Ovo mjesto također je vrlo zanimljivo za izlet (ukoliko nemate problem s tim dijelom naše povijesti).

Konačno, stvarno je bilo vrijeme za povratak. Do Karlovca vozili smo lagano i bez problema, ili smo barem tako mislili.

Naime, s obzirom da je Morini popio više ulja nego goriva, bilo je prilično očito da nešto nije u redu.

Pazite sad ovo: potrgao se seger na bolcnu klipa, zapeo između klipa i cilindra i potpuno uništio klip. Sve u svemu, dobro da smo išli na ovaj put, jer inače tko zna kada bi se to primijetilo. Drugim riječima, primijetilo bi se tek onda kada bi motor potpuno zaribao. Igrom slučaja, došli smo doma bez većih problema, a Morini je na remontu morao dobiti samo novi klip, a ne komplet novu mašinu.

Usprkos tim problemima, bio je ovo doista izlet za pamćenje, te u biti samo uvod u naše daljnje istraživanje Zagorja.

Veselimo se idućem posjetu Zagorju, a ako imate kakav nepoznati biser kojeg bismo trebali posjetiti, svakako nam javite!