ko ste ikad pročitali neki moj članak iz urbex rubrike, već ste upoznati s mojom opsesijom urbanim istraživanjem, napuštenim prostorima i pričama koje oni nose uz sebe. U svemu tome, Željava spada u neku posebnu kategoriju, iako
je zapravo nisam nikada posjetila, sve do sada.

Lijepi nedjeljni dan odlučili smo, kao i većina bajkera, provesti na motorima. Organizaciju izleta prepustila sam Nevenu, ali kad smo skrenuli prema Ličkom Petrovom Selu, odmah mi se upalila lampica i postalo mi je jasno kamo idemo.

Željava već uživa kultni status među hrvatskim i inozemnim motoristima i praktički svaki bajker ima sliku svog motora pred ulazom u tunel, a da ne govorim da je svatko razvukao motor koliko ide na pisti. Svi osim mene.

Za vas koji možda ne znate, Željava, poznata i kao Objekt 505, ogroman je podzemni aerodrom i nekadašnja baza JNA. Nalazi se na samoj granici Hrvatske i BiH, pa biste trebali paziti da slučajno ne odlutate u Bosnu.

Ili u minsko polje.

• 

• 

Izgrađena je 1968. a uništena 1992., kada se JNA povukla s ovog mjesta i pobrinula da ne ostane ni trag njihovog boravka. Ironično, zar ne? Nasreću, nije sve u potpunosti uništeno, tako da još možete vidjeti dio tunela, pistu te sakupljače sekundarnih sirovina, a možda i kojeg migranta.

S obzirom na to da se u Hrvatskoj forsira kolektivna amnezija, osobito za period Jugoslavije, ne čudi da za Željavu više nikog nije briga, te je puštena na milost i nemilost vremenu, vremenskim neprilikama i gore spomenutim likovima.

• 

• 

Ipak, zahvaljujući entuzijastima poput prvenstveno bajkera, a onda i urbex entuzijasta poput ekipe iz Croatia Infiltration, Željava je i dalje destinacija koja ovako, ispod radara (pun intended), privlači ogroman broj posjetitelja.

Osobno, Željava mi je dugo bila ideal i općenito THE urbex destinacija, koju igrom slučaja nisam posjetila sve do sada. Inače me oduševljavaju priče i tragovi prošlosti u napuštenim objektima, ali ispalo je da mi Željava zbilja jest nešto posebno. Jugo-arhitektura, mistika, priča i sama grandioznost ovog mjesta drukčije su od svega drugog što sam vidjela.

Tunele smo pogledali samo u blizini ulaza, jer bi za neko kvalitetnije istraživanje bila potrebna puno jača svjetla od onih što smo imali. Pistu smo naravno prošli motorima i stvarno nije za vjerovati u kakvom je stanju nakon svih tih godina i događaja (sjetimo se, ceste stare nekoliko godina imaju zakrpe svaka dva metra). Zbilja je doživljaj odvaliti gas, iako sam ja kao i uvijek bila prilično umjerena.

Upoznali smo i simpatičnog Kristijana, koji se sam zaputio u istraživanje ovog mjesta.

Kada pričamo o Željavi, ne treba zaboraviti ni na dobrog starog Douglasa C-47 iliti Dakotu, koji vas dočekuje blizu ulaska u kompleks. Nije doduše previše usamljen, gotovo svaki posjetitelj koji se zaputi prema aerodromu obavezno pogleda i njega. Do prije nekoliko godina ovdje su bila još dva Thunderjeta, ali su preseljeni u zrakoplovni muzej u Otočcu, pa je Dakota ostala ponosni čuvar Željave. Uostalom, kakav bi to bio aerodrom bez aviona.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Nakon ovog posjeta mogu samo reći – jedva čekam opet. Htjela bih doći spremna, sa svom mogućom rasvjetom, kako bih ušla u hodnike i tajne Željave onako kako treba.